Crkva se mora približiti malenima

Vrijeme Došašća i skorog Božića prava su prigoda da o Crkvi, vjeri i običnom čovjeku, o njihovu položaju u svijetu, svoje mišljenje u Vijencu iznese franjevac kapucin i cijenjeni teolog Bono Zvonimir Šagi.

Fra Bono, kako se pripremate za Božić?

Dosta promatram. Sada sam starac s 85 godina pa će mnogi i u Crkvi biti razočarani ako kažem da sve više profaniramo sveto predbožićno vrijeme. To više nije ono što smo očekivali s koncilskom liturgijskom obnovom. U Crkvi koncerti i kojekakvi “duhovni” skupovi nisu više u duboko duhovnu promišljanju sadašnjeg vremena u Kristu, otajstveno s nama kad se skupimo u Njegovo ime, i ujedno našega što dubljega duhovnog očekivanja konačnog susreta s Njime. Kontemplativna dubina zamračena je blještavilom izvanjskoga.

Nije valjda svugdje?

Naravno da nije. Ne treba to poopćiti, ima uz liturgiju i danas pozitivnih elemenata, samo im treba dati veći naglasak, da ne budu zamračeni. Potreban nam je duhovni put pročišćenja, prosvjetljenja i svjesnog što dubljeg sjedinjenja u Kristu, izgrađivanje međusobnog zajedništva u istini, pravednosti i ljubavi koju Duh Sveti žari u nama, ako smo mu otvoreni.

Božić je kršćanima rođenje Krista koji će uskrsnuti za spas ljudi. Znači li što ta žrtva današnjem hedonističkom svijetu?

Čini mi se malo. U našem vremenu ni jedan kršćanski blagdan nije toliko komercijaliziran i sveden na zabavu kao Božić. Tomu bi se mi, iskreni vjernici, trebali svojim, više duhovnim oblicima slavljenja, oduprijeti.

Kako?

To je otvoreno pitanje. Nastojanja ima, ali koliko mu javni mediji, pa i crkveni, pridaju pravu pažnju? Spektakularno privlači veću pozornost.

Očito se dosta toga promijenilo od kada ste 1958. zaređeni za svećenika?

O da. Još kao đakon počeo sam u župi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi okupljati djecu i mlade. U školi je vjeronauk ukinut, ako se dobro sjećam, 1952, pa se morao osmisliti prikladan način vjeronauka u župama. Bio je dopušten samo unutar crkvenih prostora pa smo u župnoj crkvi sv. Mihaela dio prostora pri vratima ogradili drvenim ogradama sa staklenim prozorima kao dvoranu za vjeronauk koju smo mogli grijati. Tada još nije bilo moguće grijanje crkve. Bilo je to i vrijeme zatočeništva zagrebačkog nadbiskupa, sada blaženog Alojzija Stepinca i ustoličenja pape Ivana XXIII, koji je Crkvu uveo u razdoblje reformi.

Reformi koje se baš i nisu provele. Je li točno da su Talijani najviše kočili reforme donesene na Drugom vatikanskom koncilu?

Liturgijska reforma se i u Italiji i po drugim zemljama Europe počela, na određen način, odvijati već od Pija X (1903), a i prije, različitim pokretima. No to još u cijeloj Crkvi nije bilo jedinstveno određeno. Primjerice, večernje mise mogle su se govoriti uz posebne dozvole biskupa.

Koliko znam i obredi Velikog tjedna bili su drukčiji?

Da, bili su. Papa Pio XII. uveo je 1956. i nov način slavlja vazmenog trodnevlja u večernje sate. Prije se uz Veliki četvrtak i Subotu obred s misom obavljao prije podne, dok na Veliki petak nije bilo mise, kao i sada, zbog obreda Muke Gospodnje i uspostave Isusova groba poslije 15 sati. U Veliku subotu misa je bila prijepodne, a Obred uskrsnuća s procesijom i blagoslov uskrsnih jela predvečer.

Tom novom obredu neki su se u Italiji i opirali?

Postojala su, dakako, i protivljenja, pa i razlike, ali ne samo u Italiji, a pogotovo ne najviše.

Nakon ređenja koja vam je župa bila prva?

Nakon što sam 1958. zaređen za svećenika, ostao sam u Dubravi kao vjeroučitelj do ožujka 1961, kad sam poslan u Varaždin da pripremim osnivanje župe sv. Vida i župe Sračinec. Noviji dio grada Varaždina – zvao se Novi Varaš – uz crkvu sv. Vida bio je u sklopu župe sv. Nikole, kao samostalna pastoralna prebenda kojoj su pripadala sela Sračinec i Svibovec, s crkvama sv. Mihaela i sv. Benedikta. Ja sam radio na osnutku tih dviju novih župa, jedne u Varaždinu i druge u Sračincu, kojoj je pridružen i Svibovec. Svečano su otvorene istoga dana, 8. listopada 1961.

Kao gimnazijalcu profesori su vam bili Ljubomir Maraković, Ton Smerdel i mnogi drugi. Jesu li što govorili o tada novu komunističkom materijalističkom svjetonazoru?

Spomenuti profesori predavali su mi u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1946. do 1952, kada sam maturirao. Nisu zalazili u politiku, ali su nas poučavali o književnicima, filozofima, pjesnicima i povijesti, o mnogo toga čega u drugim školama i udžbenicima nije bilo. A nije ni smjelo biti. Oni su meni i ove godine preminulom književniku Joži Skoku, pa akademiku, teologu i pjesniku Ivanu Golubu, i mnogim drugim poznatim osobama, ostali nezaboravni. Iz njihovih predavanja moglo se naučiti i ono o čemu se nije smjelo govoriti.

Kako se tom dobu komunizma prilagođavao običan čovjek i vjernik?

Čini mi se bolje nego danas u liberalizmu. Usprkos proklamiranom ateizmu vjernika je bilo sve više. Sociološka istraživanja su tijekom 1980-ih godina to i pokazala. Dobro se sjećam kako mi je jednom poznati sociolog Srđan Vrcan, komentirajući položaj vjere u komunizmu, rekao: Ma, sve rezultate ne smijemo objaviti.

Zašto?

Zato što su neki tajni kršćani bili na važnim društvenim položajima, a bili su religiozniji i veći vjernici od mnogih koji su danas deklarirani kršćani. Mnoge sam potajno krstio i vjenčao, čak i noću.

Danas mnogi vjeru i grijehe otkupljuju kao prije Martina Luthera i reformacije, koja je ove godine obilježila petsto godina postojanja. Prijeti li Katoličkoj crkvi nova reformacija?

Nema u Katoličkoj crkvi danas nikakvih otkupljivanja oprosta, što je s pravom kritizirao Luther, ali šteta je što je reformacija ukinula osobnu ispovijed i dosta toga što danas i nju sve više pretvara u različite sekte.

Mislite da bi osobna ispovijed to spriječila?

Osobna ispovijed kao sakrament oproštenja, uz iskreno osobno pokajanje i pokoru, odlučni je izlazak iz grešnog života u novi život po Duhu Svetom i povezana je s Kristom. Samo iskreno raskajan čovjek može se osloboditi grijeha, koji Isus Krist oprašta po Crkvi koju je po apostolima ovlastio. Sjetimo se Kristovih riječi raskajanima, primjerice ženi-bludnici, koju su mu tadanji farizeji doveli da bi je kamenovali. Isus im je odgovorio: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!“ Dok je to govorio, po pijesku je pisao njihove grijehe, a oni, gledajući što piše, odlazili jedan za drugim. Ostala je samo žena, kojoj Isus kaže: „Ženo, nitko te ne osudi“ Nato ona reče: „Nitko!“ „Ni ja te ne osuđujem! Idi i ne griješi više!“.

Inače se pokazalo da u zemljama gdje je više protestantskih vjerskih zajednica, gdje nema osobne ispovijedi, mnogo više posla imaju psihijatri nego u katoličkima, gdje se održava osobna ispovijed. To je pokazala i velika anketa iz 70-ih godina prošlog stoljeća u SAD-u i Europi.

Je li to jedan od bitnih prijepora katolika i protestanata?

Katolička se crkva poslije Drugog vatikanskog koncila zalaže za ekumenski dijalog o onome što nas spaja i o onome što nas razdvaja. Taj se dijalog mora slobodno odvijati u istini, pravednosti i ljubavi.

Ima li taj dijalog više pozitivnih ili negativnih posljedica?

Uvijek ima i onih koji ne znaju razgovarati u traganju za punom istinom o povijesnim osobama i zbivanjima s ljubavlju, bez jednostranosti. Zato neki i Luthera zbog velikih prijepora i razdora u samom hijerarhijskom vrhu Crkve – u nekim njegovim kritikama tadanjih prilika u Crkvi – krivo tumače. Danas je najvažniji ekumenski dijalog u miru i ljubavi, koji bi pokazao kako biti u cijelosti vjeran Kristu, koji s nama živi i kraljuje kroz vjekove do svršetka svijeta.

Je li radikalni islam šansa kršćanstvu?

Islam je međusobno podijeljen pa bi morao voditi međusobni dijalog i tražiti mirno rješenje. Nije rješenje nasilje – pogotovo ubijanje drukčijih žrtvovanjem sama sebe – time se ne zaslužuje nagrada kod Svevišnjega. Islam to mora što glasnije odbaciti. Dakle, zbog razlika i među muslimanima potreban je dijalog u istini, pravednosti i ljubavi. Treba tražiti ono što nas spaja, a ne razdvaja, ali uvijek bez nasilja i s ljubavlju. Zato Isus kaže: „Ljubite i neprijatelje …“

Kao pastoralac pohodili ste brojne župe i o tome napisali mnoge tekstove, o čemu ste najviše pisali?

Vodio sam velik broj župnih misija – tako smo ih nazivali – ali to je preširoka tema da bih ovdje sada mogao sve to opisati.

Možda se ipak sjećate nekih događaja?

O tome sam dosta pisao u medijima tijekom proteklih vremena.

Valjda o tome smijete reći nešto konkretnije?

Svakako smijem reći da je to tada bilo uspješnije nego sada, makar bi mi mnogi zamjerili kad bih ulazio u podrobnije opisivanje kako se to tada odvijalo.

Jesu li vas zbog toga prozvali crvenim fratrom?

Onomu tko to želi bolje razumjeti preporučam svoje knjige o aktualnosti i analizi socijalno-etičkih promjena koje su se događale uz takozvanu tranziciju i privatizaciju. O tome možete čitati u knjigama: Izazovi otvorenih vrata, objavljenoj 1993., i u knjigama Da sol ne obljutavi i Sa svjetiljkom vjere u društvenoj zbilji, objavljenima 1999, kao i u brojnim intervjuima. O tome su mogli čuti i svi koji su pratili moje javne nastupe u medijima. Takvim etiketirateljima nisam htio uzvraćati. Bez poštivanja i onih koji drukčije misle nema vjerna Isusova učenika.

Zato recite onima koji nisu čitali vaše knjige ni pratili javne nastupe o čemu ste pisali, što ste govorili, na što ste upozoravali?

Bio sam kritičan prema privatizaciji, kako se radio prijelaz iz samoupravnih društvenih poduzeća u „grabežljivi kapitalizam“, kako ga je tada nazvao jedan američki pisac. Pisao sam o tome kako su i tko sve postali vlasnici te kako su završila mnoga poduzeća. O tome o čemu sam ja davno pisao danas se vode, na kojekakve načine, međusobni javni obračuni i beskrajno dugi sudski procesi. Upozoravao sam na brigu za opće dobro. Vidite li vi da u nas postoji briga za opće dobro, za socijalnu pravednost, za siromašne?

Ja je malo vidim.

Niste jedini. O tome sam pisao u vrijeme kad se socijalna pravednost i kao pojam gubio iz javnog diskursa. To nisu vidjeli ni crkveni ljudi koji su me nazivali crvenim. A gdje su sada oni? Čime su pridonijeli općem dobru? Zbog spomenutih mojih knjiga morao sam trpjeti vrijeđanja i omalovažavanja.

Bi li angažman hrvatske Crkve pridonio humanijoj i socijalno osjetljivijoj privatizaciji?

U to sada ne bih ulazio. To je vrlo zahtjevna tema kojom bi se morali pozabaviti sadašnji „znanstveni“ teolozi.

Vi ste još 1980. pisali o grijehu struktura, a ta je sintagma pripisana kardinalu Bozaniću. Znači li to da je crkvena hijerarhija u prednosti pred znanjem i mudrosti?

Bilo mi je drago kad je nadbiskup, sada kardinal, Josip Bozanić upotrijebio taj izraz, ali mi je žao što se o tome vrlo brzo prestalo govoriti i raspravljati. Inače izraz je potekao iz tzv. „teologije oslobođenja“. Kršćanska sadašnjost je 1989. objavila prijevod knjige Teologija oslobođenja Gustava Gutiérreza. O tome su tada pisali mariborski biskup Grmič te više njih u Sloveniji i kod nas, pa i ja. O strukturama grijeha nisu baš bili u Hrvatskoj voljni objavljivati drugi osim Kršćanske sadašnjosti. Nešto ima, koliko se sjećam, u Svescima koje je izdavala KS.

Suosnivač ste Kršćanske sadašnjosti, za koju su mnogi govorili da ju je osnovala komunistička vlast, je li to točno?

O Kršćanskoj sadašnjosti (Teološko društvo Kršćanka sadašnjost – TDKS) iznosilo se mnogo zlonamjernih izjava i lažnih prosudbi od crkvenih ljudi, ali bez ikakvih istinitih argumenata. O toj će širokoj temi biti više argumentirane rasprave, nadam se, sljedeće godine, kada se bude obilježavala pedeseta obljetnica njezina osnutka. Konačno, Kršćanska je sadašnjost radila u skladu i s tadanjim državnim zakonima i u skladu s Crkvenim zakonikom. TDKS nije bila nikakva politička, nego crkvena organizacija, kako je jedino bilo moguće u tadanjem društvu.

Unatoč poodmakloj dobi još svakodnevno propovijedate pa recite, je li danas teže nego nekada ljude uvjeriti u duhovnost i Božju istinu?

Duhovno-etički elementi kršćanstva sve više opadaju u Europi i cjelokupnoj zapadnoj kulturi, a i kod nas.

Kako to riješiti?

Potrebna nam je osvježena evangelizacija, potrebno je da „sa svjetiljkom vjere“ budemo vidljiviji u oblikovanju društvenih odnosa, počevši od obitelji. Duhovno-moralni elementi gube se u odgoju. Vjeronauk u školi ovih posljednjih 26 godina nije pokazao gotovo nikakav rast autentičnoga kršćanskog moralnog uzdignuća u današnjem našem društvu. Gubi se sve više i praktično življena vjera.

Je li hrvatska teologija, mislim na pisana djela, dorasla izazovima suvremenosti?

Možda će mi naši mladi teolozi zamjeriti ako kažem da današnji teolozi svoju „izvornu“ znanstvenost cijene po broju citata, koje se po kompjutorima može lako nakupiti. Kritičan se čitalac pita: što je tu izvorno, kad je svaki drugi, treći redak citat.

Dobro se uklapaju u globalistički liberalni model koji malo mari za čovjeka, iako o njemu neprestance govori. Primjerice govori o njegovim slobodama, a ne dopušta mu da žive od svojeg rada. Glede svega toga, što bi naši teolozi trebali činiti?

Teologija bi morala biti više nauk nego znanost. Morali bismo se pitati na koji nam način Kristova riječ može postati živa i poticajna. To je bila glavna namjera sv. Ivana XXIII. kad se Drugim vatikanskim koncilom odlučio na otvaranje Crkve suvremenome svijetu. Na toj crti treba shvatiti i Isusovu riječ, kad je rekao Šimunu Petru: „Tebi ću dati ključeve…“ Dakle, ne ključ, nego ključeve! To znači u svako vrijeme odabrati pravi ključ, koji bi njegovu Crkvu otvarao svijetu.

Što je Ivan XXIII. odabrao kao ključ?

Ivan XXIII. kao ključ odabrao je „dijalog u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi“. To su poglavlja njegove enciklike Pacem in terris – Mir na zemlji. Sjetimo se njegova nastupa u vrijeme kubanske krize, kako je upravo dijalogom uspio smiriti Kennedyja i Hruščova. Dijalog u istini, pravednosti i ljubavi – to je put u istinitu slobodu Mira, koji nam daje Krist. To je „Put, Istina i Život“.

U knjizi Tragovi za novom praksom pišete o izvornom kršćanstvu. Po čemu izvorno razlikuje od današnjega?

Upravo po tome što sam rekao.

Samo je problem što je sve manje vjernika koji vjeruju u istinu i pravednost. Ima li istine i pravednosti?

Sve manje. O tome sam već dosta rekao.

Hrvati brzo zaboravljaju, pa im se stalno mora ponavljati.

Da. Vjera je, a osobito kršćanski blagdani Božić i Uskrs, komercijalizirana i svedena na formalizam. Iskreni vjernici duhovnim oblicima slavljenja dovoljno se ne odupiru tim pošastima.

Mnogi vjernici žale se na narcizam svećenstva. Vidite li i vi takvih pojava?

Glede počasnih naslova u Crkvi često velim: Sve što je Isus rekao „ne“, u Crkvi je tijekom povijesti postalo „da“. U Crkvi imamo previše kojekakvih nepotrebnih časnih naslova. Čak i naslov „doktor“ povijesno je potekao iz Crkve.

Jesu li revolucije, duhovne ili političke, rješenje čovjekovih problema?

Revolucije ne donose dobro, nego sve veće zlo. Bila bi potrebna duhovna revolucija u istini, pravednosti i ljubavi. Takav dijalog jedini je pravi ključ za miran i stvaralački ljudski život na Zemlji, kao našem zajedničkom Domu u vremenu koje seže u vječnost, u Domu koji nam Otac Nebeski priprema.

Postoji li Božji narod? Ili je to megalomanija onih koji žele biti Bog, kako je to rekao papa Benedikt XVI?

Ne znam da je Benedikt XVI. baš tako rekao. No upravo je najstrašnija naša ljudska nevolja u tome što u današnjoj globalno otvorenoj civilizaciji vlada diktatura individualizma i moralnog relativizma, na što je Benedikt XVI. upozorio, a na to upozorava i sadašnji papa Franjo. Bez obzira na razlike ljudi moraju shvatiti da je Zemlja naš zajednički Dom, koji nam je Bog povjerio i da moramo živjeti kao Njegov narod po slici Njegova Sina, koji nam je poslan da bude nama živa Riječ Božja. Bez dijaloga u istini, pravednosti i ljubavi nema prave slobode među ljudima na ovome svijetu. To moramo shvatiti kao Put, koji nam je Isus otvorio.

Je li vam papa Franjo po zalaganju za čovjeka bliži od Benedikta XVI?

Papa Franjo je otvoreniji i jednostavniji, on nastavlja djelo obnove Crkve u njezinim organizacijskim strukturama, previše birokratiziranima. Zbog toga je, vjerojatno, Benedikt XVI. i dao ostavku. Cijela Katolička crkva i na svojim mjesnim razinama morala bi se više približiti malenima, osloboditi se kojekakvih visokih naslova i previše birokracije. Previše kojekakvih ureda i po mjesnim crkvama, biskupijama. Papa Franjo je na toj razini jednostavniji i neposredniji.

Može li papa Franjo promijeniti diktaturu individualizma i moralnog relativizma možda nekom novom „crkvenom obnovom“?

Teologija danas mora više biti posadašnjenje Božje Riječi, a manje prepričavanje raznih drevnih teologa. Potrebno je promišljanje sadašnjeg vremena u svjetlu Božje Riječi, onako kako bi nas Sin Božji kao čovjek poučavao. Njegova Riječ ostaje živa u svakoj vremenskoj epohi, samo je treba uvijek posadašnjivati. Na to su Ivan XXIII. i postkoncilski pape upozoravali, pa i sinode održane u postkoncilsko vrijeme.

A što je s mjesnim crkvama?

Nije dosta učinjeno na mjesnim razinama. Iako je svijet globalno otvoren, još su velike razlike na nacionalnim i mjesnim razinama. Teologija mora biti više praktična, mora biti analiza kako se primjerice kod nas provodi Božja Riječ. Raste li ili opada duhovno-etička dimenzija u civilnom društvu, gdje kršćani čine veliku većinu? Moramo se upitati, je li teologija koju danas nazivaju znanošću, zbog brojnosti citata raznih autora, dovoljno praktično-aktualna kao navještaj novog izgrađivanja pravednog života u društvu? Nije li sve više grešnih struktura u društvu? Po čemu vjernici kao građani mjere i prosuđuju zakone koji se donose u državama i sada prenaglašenom sekularizmu, pravoj diktaturi liberalizma?

Niste baš zadovoljni „znanstvenom“ teologijom?

Bilo bi nužno da mladi teolozi, koji su većinom rođeni poslije Drugoga vatikanskog koncila, posvete više pažnje teolozima koji su tada na konkretniji način promišljali kako Božju Riječ razotkriti kao putokaz u novo doba, koje je počelo s novim informatičkim sredstvima i tehnološkim otkrićima, sve strašnijim oružjima itd. Svakako bi bilo vrlo dobro kad bi se malo dublje proučavali i naši istaknuti teolozi, koji su potaknuti Drugim vatikanskim koncilom promišljali tadanju našu društvenu situaciju na konkretniji način u svjetlu Božje Riječi.

Na koje „stare“ teologe mislite?

Spomenimo pokojne Tomislava Šagi-Bunića, Josipa Turčinovića, Vjekoslava Bajsića, Željka Mardešića, Valkovića, koji su bili neumorno zauzeti za življenje Evanđelja u tada trodimenzionalno sistemski ustrojenu svijetu. Sjetimo se kako se govorilo: prvi, drugi i treći svijet – kapitalizam i socijalizam i treći dekoloniziran siromašan svijet, koji još živi u siromaštvu, iskorištavan od bogatih, zato i u ratnim sukobima. O tome treba izravnije i konkretnije pisati.

Glede toga papa Franjo nastupa jednostavnije, „majčinskim“ govorom, kako se izrazio, samo je veliko pitanje koliko ga mladi teolozi slijede, koliko se oslanjaju na sam pojam „civilizacija ljubavi“, koji je zastupao papa Pavao VI, a kod nas promovirao i često isticao Tomislav Šagi-Bunić. Mnogo je toga, dobroga i lošega, bilo tijekom protekloga pola stoljeća, što sada treba proučavati na jednostavniji i poticajan način. Ne treba nam kojekakvih citata, nego konkretnih promišljanja.

To je vjerojatno bio povod vašim knjigama homilija Riječ Božja u promišljanju trenutka i Svaki dan u zrcalu Božje riječi?

Te homilije mogu poslužiti i čitateljima za promišljanje Riječi Božje. Nisu samo za svećenike, nego su i za duhovno čitanje i razmatranje svim vjernicima.

Bliske su vjernicima?

Neki vjernici izrazili su mi zahvalnost. Ali nije pristojno sebe reklamirati.

Neprestance pozivate na dijalog, istinu, ljubav i pravednost, pa kažite nešto i o „pravednosti“ Haškog suda. Je li bio pravedan?

Kad se osnivao Haški sud, održao sam predavanje na jednoj tribini u Zagrebu – mislim da je bilo u KIC-u – gdje sam naveo dvije temeljne pogreške: prva, nije osnovan za sve nego samo za Jugoslaviju i Ruandu, pa onda odlučuju „veliki“ i druga, nije utvrđeno tko je začetnik rata, pa su onda izjednačeni agresor i žrtva.

U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku sudjelovali ste u sastavljanju pisma u kojem je pisalo tko je stvarni začetnik rata, što se i nakon najnovije presude Hrvatima iz BiH nije uzelo u obzir.

Mi kapucini imali smo 1991. u Krakovu zajedničku konferenciju Poljskih provincija, Čeho-slovačke, Slovenske, Mađarske i Hrvatske provincije s generalnim vodstvom našega reda iz Rima. Održao sam predavanje o ratu, koji je pravo naličje već pokazivao u Vukovaru, pa smo sastavili Pismo svim vladama Europe i zamolili da im preko Svete Stolice bude poslano.

O tome pišete u knjizi Molitva i misli mira u vrijeme rata.

Da. U toj su knjizi moji govori održani u Krakovu 1991. i Pragu 1992. te homilije u Osijeku i Varaždinu uz mise za mir.

Glede pravednosti ne čini li se vama da se katkad i Vatikan ponaša nerazumno? Primjerice, je li Kaptol trebao potpisati predaju imanja i samostana Dajla Vatikanu?

O tome se, čini mi se, još vodi rasprava i treba utvrditi tko je u pravu.

Vjerojatno moćniji?

Premalo smo mi obični ljudi o tome informirani da bismo mogli o tome kompetentno govoriti. U Crkvi još previše sve dolazi s vrha. Uvijek je primjerice pitanje: tko i kako postaje biskup? Ako papa Franjo uspije debirokratizirati kojekakve urede, ne samo u Vatikanu nego i po biskupijama, takvi problemi bit će jasniji. Moći će se doći i do boljih, jasnijih rješenja.

Koja je vaša božićna poruka?

Neka se ljubav Božja razlijeva srcima našim po Duhu Svetom, koji nam je dan. U toj Svjetlosti hodimo! On je nama „Put, Istina i Život“.